Sjedim uz šank Sport Bar Basisa, što je mutant između kafića, kladionice s dva poker automata, fan kluba VFB Stuttgarta, skloništa za pušače, ali i jedini lokal koji još radi nakon 11 u gradiću Oberderdingen. Bratu mi je sutra rođendan, pa sam došao na pet dana u Njemačku i smjestio se par kilometara dalje, u ovom mjestu gdje sam odrastao. Sorry zato ako će ovaj blog biti malo nostalgičan i manje o muzici.
Nasmijana konobarica kratke plave kose u dvadesetima nagurava se s momkom tetoviranog vrata. Njegova tri frenda sjede za stolom kraj vrata i navijaju da se poljube. Iz zvučnika svira muzika koja je uglavnom duplo starija od gostiju. Jedino ja valjda ovdje još pamtim kad se na MTV-u zavrtio prvi animirani spot švedske grupe A-ha i njihov megahit Take on Me, ili se zvao Take Me On. Jedini ukras na zidovima je predimenzionirani televizor na kojem se vrte golovi zadnjeg kola njemačke lige. S druge strane sport bara neka cura sjedi za poker automatom s voćkama. Pred očima joj se vrte lubenice, limuni i naranče dok sjedi tamo kao hipnotizirana. Rijetko sam viđao cure dok sam bio još nadobudni kockar. Kad je to bilo? Sredinom devedesetih? Znao sam ko manijak lupati po tipkovnici s dva prsta i ponavljati: “Veća, manja, manja, manja, veća. To te pitam. Skužio sam ga! Majku mi jebem. Tri manje, jednom veća i onda obrnuto. Gle kako ga derem! Veća, veća, ve... A u kurac!”
Ovaj kafić je nekada bio pekara i dućan. Mi klinci iz škole na brdu sjurili bismo se pod velikim odmorom po svoj Negerkuss-Brötchen, što bi se najbolje dalo prevesti kao, hajde recimo, Munchmallow-sendvič, ali taj bi prijevod bio vrlo neprecizan, jer za razliku od gumenasto-želatinastog punjenja Munchmallowa, Negerkuss je ispod tankog sloja čokolade skrivao prozračni šlag, a biskvit je bio hrskav — što je u kombinaciji s još toplim pecivom činilo sendvič iz dječjih snova.
Ispred moje stare osnovne škole
Sam naziv Negerkuss je danas politički nekorektan — sad se zove Schokokuss — ali ja sam odrastao prije korektnosti, prije nepušačkih kafića, lajkova i mobitela. Onda mi sine da sam zapravo stariji i od ovog grada.
Znam te, grade, dok si još selo bio.
Prošla mi je sad kroz glavu scena kad me Robert Knjaz odveo u Dubai na snimanje svoje emisije Koleđicom po svijetu, i kad smo jedan dan išli u posjet u stari Dubai, za koji sam otkrio da je mlađi od mene. Svi blistavi neboderi, široke avenije, bizarni skupi butici i šoping-centri s klimatiziranim skijaškim stazama — svi su bili mlađi od mene.
“Möchten Sie noch ein Bier?” pita me konobarica.
“Ja, bitte, noch ein Bier.”
“Sind Sie von hier?”
Jesam li odavde? Nisam više, ali znam ovaj grad dok je još selo bio.
Ali to je duga priča. Mislim da bih mogao baš napisati neku pjesmu o svom rodnom mjestu — samo moram naći što se rimuje na Oberderdingen.