Trideset pet godina rupe na cilindrima

Od prvog srednje sve ljetne i zimske školske praznike radim u Njemačkoj, Ferienjob, posao preko student-servisa. Gledam skupiti dovoljno dojč maraka za pravu, pravcatu gitaru i možda pojačalo za mikrofon. Evo, baš sad stojim za strojnom bušilicom u firmi EGO u Oberderdingenu. Osam sati bušim rupe na cilindrima i cijelo to vrijeme u glavi računam satnicu. To mi diže motivaciju, ali mi tako i vrijeme brže prolazi. U hali je vruće kao u paklu. Buka strojeva zaglušuje. Moramo nositi antifone, zaštitne slušalice, od kojih se još više znojim pa često umjesto njih trpam komade WC papira u uši. Moram paziti da me šef ne vidi.

Zatežem još jedan metalni cilindar u škripac. Moram ga dobro pričvrstiti. Jučer sam ga u brzini prelabavo zavrnuo pa mi se slomio borer. Šef je s pravom popizdio na mene. Mogao sam ostati bez prstiju. A ni borer nije jeftin. Ne bih uopće smio raditi za tom mašinom, ali su me uzeli jer je mama jamčila za mene. Ona radi u drugoj hali pa se vidimo za vrijeme pauze.

Prvi savjet koji sam dobio od nje jest da moraš uvijek izgledati kao da nešto radiš, što mi nije problem jer ne odmaram i ne stajem. Za svaki cilindar koji probušim iznad norme zaradim dodatnih deset feninga. Ako ne stajem i ne idem pišati, mislim da mogu naštancati preko norme još cirka petnaest komada na sat, što je marka i pol na sat, što je puta osam sati dvanaest maraka. Ako pomnožim s dvadeset radnih dana, mogao bih mjesečno zaraditi dodatno na plaću još…

Snažna, dlakava šaka prima me za ručni zglob kojim sam trebao spustiti borer na trinaesti cilindar iznad norme.

Dižem pogled sa škripca, a ispred mene užareno lice Herr Wernera. Stariji je to, punašniji sijedi gospodin, radi tu već 35 godina. Inače je vrlo ljubazan i odmjeren, pa me stoga čudi što me sada tako grubo drži za zapešće. Ima nevjerojatno čvrst stisak ruke za čovjeka od šezdeset godina. Gledam zabezeknuto tu veliku crvenu facu koja u mene zuri iskolačenih staklenih očiju i poluotvorenih usta. Dok me jednom rukom drži za ručni zglob, drugom mi skida slušalice s glave.

“Slušaj, mali, i slušaj me sad jako dobro.”

Gospon Werner jutros nije oprao zube. Ne znam kako uz ovu galamu uspijeva govoriti toliko razgovijetno bez dizanja glasa. Valjda jer si uzima dovoljno vremena da svaki slog maksimalno naglasi.

“Ti… ćeš raditi ovdje… još možda mjesec dana… a ja do penzije, zato uspori, du kleines Arschloch (mali šupak), jer će nam gazda podići normu.”

Kako Wernerov stisak lagano popušta, tako sve jasnije vidim sebe u njegovim očima. I, gle čuda, vidim točno tog malog šupka kojeg je spomenuo.

Spuštam nježno i polagano borer na cilindar i opraštam se u sebi od 12 maraka viška dnevno, što bi pomnoženo s cirka 20 dana bilo…

Mislim da bih mogao na WC i na povratku si uzeti kavu iz automata. Kroz glavu mi prolazi pjesma od Tote Hosen, poznatog njemačkog punk benda: fünfunddreißig Jahre lang Haken für den Duschvorhang — trideset pet dugih godina — radim kuke za zastore tuš-kabine...