Tako je valjda sve to krenulo - Moj Boss i ja

Recenzije nisu bile sjajne, ali naravno da sam ga išao pogledati čim je došao u kina. Ipak je on moj idol već preko četrdeset godina. Mislim da se to može nazvati ozbiljnom vezom po svim kriterijima. Bilo je, naravno, godina kad bih ga stavio sa strane, okrenuo se modernijim bendovima koji su u nekom trenutku bili više in, inovativniji, više cool, ali uvijek kad mi je bilo potrebno kreativno uzemljenje, povratak na izvor, resetiranje — vraćao bih se Bossu.

Već sam naslov filma zvučao je malo nezgrapno na hrvatskom: “Izbavi me iz ništavila”. Nije baš da klizi preko jezika kao “Deliver Me From Nowhere”.

Kao što se ni highway ne može baš prevesti — nije isto što i europski autoput s vinjetama i naplatnim kućicama. Highway je pust i opasan, koban i mističan, a kod nas možeš računom platiti WC i pojesti vrlo, vrlo solidnu pitu od jabuke dok ti se mali u ograđenom Kids Fun sektoru igra s drvenim vlakićima. Nigdje u Europi ne možeš voziti tisuću i nešto kilometara a da ne vidiš nijedno naselje, a kamoli grad. Autoput naprosto izaziva druge slike u glavama, bez obzira na to što će translator staviti znak jednakosti među njima.

Oduvijek sam volio pjesme koje slušatelju daju osjećaj da ima nešto više i da nas tamo negdje čeka drugi, možda čak i bolji život. Naravno da sam i ja pokušao pisati takve tekstove, i možda je baš Trening za umiranje jedan od prvih pokušaja.

Sjeo sam u jednu od onih beskrajno udobnih kinodvorana, jedini u svom redu. Dok su trajali traileri, sjetio sam se kako smo se upoznali Springsteen i ja. (Btw, ako ovo čita netko tko ima veze u tim shopping mall kinima — imam sjajnu poslovnu ideju. Zove se: Gledaj tiše, plati više! Sastoji se od toga da prikazivači smanje broj decibela za, npr. 20 posto, a onda za 20 posto više naplate ulaznicu.) Odmah plaćam godišnju pretplatu.

Na Springsteenu u Milanu, 07.2016.

---

Nego, da se vratim na upoznavanje. Godina je 1984., meni je trinaest. Od mojih frendova iz razreda u Oberderdingenu su trenutno samo Walter, Simon i ja. Po cijele dane ljenčarimo po bazenima. Svi ostali zbrisali su na more ili u svoje rezervne domovine. Kad nismo u bazenima, čitamo stripove u hladu borova i krajičkom oka mjerkamo cure u kupaćim kostimima. Na vrhuncu smo puberteta pa često ležimo na trbuhu zamišljajući intimne susrete.

Osim nas lokalaca, tu se kupaju i američki vojnici iz obližnjih NATO baza. Svako malo iznad glava nam prelijeću borbeni avioni u brišućem letu. American soldiers su nam najveći frajeri uopće. Žudimo za njihovim samopouzdanjem. Oponašamo način na koji naručuju: Ein Bier and Pommes, please. Kao i Amerika, i ti su momci pucali od samopouzdanja tih godina. Činilo se kao da već znaju tko će izaći kao pobjednik iz Hladnog rata.

“Ako hoćeš zvučati kao pravi Amer, moraš pričati kao da imaš vrući krumpir u ustima”, objašnjava mi Simon, koji sve zna od rođenja. Skidamo im pokrete, imitiramo kako pravi mačo muškarac hoda, govori, učimo kako izgledati opasno i dok se sunčaš. Svako malo neki soldier skoči naglavačke u bazen na kratko osvježenje i da usput pokaže torzo Švabicama.

Jedino što je u kontrastu s našim mačo-frajerima je saharinski pop koji tuli s njihovih džinovskih kazetofona. Nik Kershaw, Duran Duran, Spandau Ballet i slični natapirani novoromantičari dominiraju eterom tih godina.

Zato se valjda tako dobro i sjećam te nedjelje kad se prvi put iz jednog od predimenzioniranih zvučnika zaorilo: “Boooorn in the U.S.A.” Glas nije zvučao nimalo nalik na sve te savršeno milozvučne glasove s MTV-ja. Netko se derao iz petnih žila, kao da mu život ovisi o tome da me uvjeri kako je strašna fora kad si rođen u USA-u, a ne u ovakvoj selenduri.

Tog ljeta često ga viđam na MTV-ju. Obučen u jednostavnu kariranu košulju i traper-jaknu bez rukava, sav u grču, udara po svom Fenderu i vrišti u mikrofon da mu se ocrtavaju žile na vratu. Nema šanse da mu ne vjeruješ.

Zvao se Bruce Springsteen — upoznali smo se te 1984. On će me tijekom godina naučiti da pjesme mogu biti i kratki filmovi. Druga fora na koju me The Boss dobio bio je njegov optimizam i čvrsto uvjerenje da samo trebaš sjesti u svoj Chevrolet ili Mustang, odvesti se u obećanu zemlju — i sve će biti dobro. Sve što ti treba je vozačka dozvola B-kategorije, jer do obećane zemlje ne vozi gradski prijevoz.

Sve mi je to prošlo kroz glavu za vrijeme iritantno glasnih trailera prije nego što je krenuo film. Čekaj… je l’ to onaj kuhar iz Beara? A u kurac…