Mama mi bila otporna na muziku ko Superman na metke. Džaba sam tražio kriptonit, razornu kombinaciju stihova i melodije da probiju taj oklop. Znao sam ju povremeno počastiti akustičnom premijerom ali njena bi reakcija na svaki novi uradak uvijek bila ista. Nikad ne bi komentirala tekst ili melodiju, samo bi svaki put pustila da zadnji ton gitare odzvoni a zatim bi, nakon komadića svečane tišine duboko udahnula pa onda polako kroz izdah šapnula:
“Jako lijepo, Mišo, jako lijepo.
Stari je volio društvo, tamburašku i narodnu muziku pa čak i rock n roll ako ga pjeva Kićo Slabinac. Znao je otići na živu muziku kad bi se dogodilo da jugoslavenski klub u obližnjem Brettenu organizira koncert narodnih pjevača i pjevačica koji su nas redovito obilazili.
Jednom je Spasa saznala da je noć prije u kafanskom zanosu njen razdragani Josip “nekoj tamo pevačici” gurnuo pedeset maraka u grudnjak, na što je naravno poludjela i zaprijetila razvodom. “Ja da kičmu krivim radeći po učinku i čisteći švapske veceje, a ti guraš kurvama marke u grudnjak, e, neće moći, Josipe. Idem, i to s djecom.” Dobro se sjećam kako je stari, sav natučen i mamuran, zurio u čarape čekajući da oluja prođe. Iako nije shvaćala muziku kao koncept nije mogla ne primijetiti da mi dobro ide taj moj mali hobi s muzikom. Ponekad me stoga znala više kroz šalu podbosti pitanjem. “A kad ćeš napisat’ neku pjesmu s mojim imenom da se malo falim kolegicama s posla?”
Čisto igre radi pokušavao sam nešto smisliti, vrtio polu zainteresirano neke rime, ali bih svaki put zaglibio u patetici, kako to obično biva kad se piše o majkama.
Već sam odustao od ideje kada sam 1999. pred izlazak Pobjeda, Hladnog piva u skladištu tadašnjeg izdavača naletio na dva radnika koji su skidali celofane s drugog CD-a jednog domaćeg rock benda. Knjižicu i pločicu bacali su košarkaškim stilom u koš za papir, a prazne plastične kutije pedantno slagali na hrpu.
Bio sam potpuno zbunjen. Pa to su novi CD-i? Zašto bacate pločice? Šta imaju neku grešku?”
“Ma, ne, niš, ne ide prodaja, pokopali ih kritičari, a kutije nam uvijek trebaju... Ti si došao po svoje free primjerke?”
“Da, da... jesam...” Nisam mogao doći k sebi od prizora kaspljenja novog albuma baš dobrog benda. Prazne kutije su vrijedile više od svih silnih sati komponiranja i pisanja, od beskrajnih proba s bendom, od sati snimanja u pravim skupim studijima... a mi također trebamo za par dana objavit novi uradak. Gledajući te naslagane nebodere od kutija kroz glavu mi je prolazila svaka pjesma s albuma Pobjeda i što ako ga zadesi ista sudbina. Točno znam gdje sam bio kad sam napisao Politiku, kako sam se mučio s tim glupim refrenom i rimom dupe – super. Sjetio sam se koliko nam je proba trebalo da budemo zadovoljni s Maderfakersima i kako sam bio sretan kad nam je frend iz kvarta i Marvelov vrhunski strip-crtač Esad Ribić nacrtao omot.
Što ako na kraju prazna plastična kutija bude vrjednija od svega toga? Ako me na kraju taj album gleda poniženo iz kuta dućana gdje je sve upola sniženo? Na kraju krajeva, sve je to bruto i neto ništa nije sveto. Tako je nastala pjesma za kolegice s posla ali za sve nas koji pišemo, snimamo te izdajemo albume nadajući se da će se još nekom svidjet.
Sjetim se tih praznih kutija svaki put kad mi treba izaći novi album, pa i dvanaesti po redu. Za razliku od singlova albume shvaćam kao vremenske kapsule koje sadrže, miris i okus nekog životnog perioda. Ovaj je nastao pod, blago rečeno, “posebnim” okolnostima za mene i moju obitelj u ovom upside down svijetu, u kome nije lako sačuvati mentalno zdravlje i smisao za humor da ne kažem zajebanciju. Ipak, mislim da će čak i toga biti dovoljno na novom albumu koji izlazi na jesen.
Poliraju se zadnji refreni, album samo što nije gotov!
Kad sad pogledam unatrag, mi se zanimljivim čini koliko se tehnologija promijenilo u 40 godina. Prvo nam je izašla demo kazeta, zatim prvijenac Džinovski na vinilu onda smo prešli na CD a sada smo svi na streaming servisima, sve je u oblaku, nema fizičkog izdanja ukoliko se baš ne želiš kurčit pločom, što ja naravno želim. Želim držati u rukama novu ploču, opipavati omot, držati vinil u rukama i stoput provjeriti još jednom sve tekstove, zahvale pa i čak bar kod. Ali i ako ne bude iz nekog razloga fizičkog izdanja ni to neće biti kraj svijeta jer tehnološki razvoj ima jednu umirujuću nuspojavu. Sigurno onda neće biti ni praznih kutija niti će me album gledat poniženo iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.