Pušači su jači

Nisam nikad pušio. Imao sam par pokušaja da zbog društva propušim, ali neuspješno. Čim bih udahnuo dim, počeo bih kašljati i bio instantno izložen podjebavanju. Dugo sam se osjećao kao da nisam svladao vožnju bicikla dok ostali voze bez ruku. Na kraju sam odustao.

A mogao sam biti fantastičan pušač. Malo sam po prirodi nervozan, prebrzo pijem, pričam i sviram, a pušenje mi je moglo podariti ležernost i opuštenost. Uz to, cigareta lijepo pristaje rockeru i buntovniku bez razloga.

Moram spomenuti da sam odrastao početkom sedamdesetih, kad je pušenje bilo simbol frajerstva. Nepušenje se smatralo nekom vrstom defekta; hodati okolo praznih usana bilo je kao hodati gol do pojasa. Voditelji dnevnika su pušili, dojilje u parku, vatrogasci na ljestvama, časne sestre u crkvi, novinari s mjesta nesreće, piloti u avionima. Tih godina nam se s billboarda smješkao prototip muškarca nad muškarcima: od glave do pete u traper obučen Marlboro Man na konju, koji zubima stišće cigaretu marke Marlboro, onu pravu crvenu, a ne onu bijelu za mekušce.

Moji starci također su bili strastveni konzumenti marki zvučnih imena. Majka je voljela Stuyvesant (osnivač New Yorka, tako je barem pisalo na kutiji, što sam kao klinac valjda milijun puta pročitao, kao i sastav praška za veš u vremenu prije mobitela u WC-ima), a otac je preferirao Lucky Strike i Milde Sorte. Dva-tri puta godišnje, najčešće za Uskrs, ljetne ferije i božićne blagdane, strpali bi buraza i mene u auto i krenuli nach Jugoslawien, gdje su moji roditelji, kao svi pravi gastarbajteri, gradili kuću katnicu na kojoj će im zavidjeti u rodnom selu.

Buraz i ja znali smo kakva nas muka čeka: malo autoputa pa planinske ceste preko Alpa, zavoji, mučnina i povraćanje, slatkast miris banana i suhi sendviči kojima nas mama nutka, pet-šest kazeta narodne muzike, ali prije svega – CIGARETE. Njih stotine bit će popušene prije nego što stignemo u najljepšu kuću bez fasade. Prozori se u principu nisu spuštali jer je strah od propuha bio puno jači od straha od raka pluća.

Na povratku u privremenu domovinu starci bi kupili ilegalni broj šteka marke Drina (s filterom), a poslije Ronhill i Walter Wolf. Napetost do graničnog prijelaza Spielfeld mogla se rezati nožem. Burazu i meni bilo je strogo zabranjeno zucnuti na carini, nakon što sam ja sa šest godina pitao oca, dok je ovaj pružao pasoše kroz prozor:
„Tata, gdje je pištolj?“

Uzalud je stari policajcu objašnjavao da se radi o plastičnoj igrački koju sam dobio za rođendan od ujke Luke. Uslijedila je detaljna premetačina vozila dok smo stajali kraj auta na minusu, a poslije toga i očeve odgojne mjere na prvom ugibalištu.

Valjda tek kad je umro Marlboro Man od raka pluća, nekome je došlo iz glave u guzicu da možda postoji neka uzročno-posljedična veza između cool imidža i onkološkog odjela. Već tad su doktori kvarili svaku zabavu.

Zadnjih skoro četrdeset godina vozim se s muzikantima u kombiju; svi odreda ili trenutno puše ili su prestali, pa opet zapalili nakon dvije godine, dva mjeseca, dva dana. Neki su prešli na motanje, neki na one toplomjere koji se sisaju, ali potreba za nikotinom mora se zadovoljiti. Najbolji su mi oni koji se hvale da više ne dime ali će sad hajde zapaliti jednu jer su popili, kao i oni bivši pušači koji su samo prestali samo kupovat cigarete, pa sad stalno žicaju druge da i njima smotaju kad su već krenuli. Mnogo puta, dok zimi čekamo koncert u restoranu, znam ostati sam za stolom jer su svi izašli na minus zapaliti prije večere.

Zadnji put, prije par tjedana, doživio sam naglo prosvjetljenje kad sam shvatio da u ovoj muzičkoj branšii znam više bivših narkomana nego bivših pušača. Naravno da su pušači ispali jači kraj Marlboro Mana. Fakat je bio cool na tom konju. Šteta što je odjahao prerano u zalazak.