Pitam za prijatelja
U zadnje vrijeme novinari me često pitaju koliko se bojim da će mi umjetna inteligencija oteti posao. Obično se na to samo nasmijem. Onako malo svisoka. Onda ih smirenim glasom podučim da će barem moja publika (ne znam za onu tuđu) uvijek znati razlikovati ono ljudsko i autentično od umjetnog i kopiranog. Drugim riječima, možda jesam malo gluplji od algoritma, ali sam bar od krvi i mesa, grešan, sklon porocima, nepredvidiv, drag i zajeban baš kao i oni. Ja sam sve ono s čime se prosječni hodač može poistovjetiti, što je ključno u ovom poslu.
Ipak, vrag mi ne da mira, pa eto kucam na vrata ChatGPT-u da ga pitam što on misli — koliko je vjerojatno da mi uskoro neki njegov rođo preotme posao.
Krećem okolnim putem…
„Kako si?“ tipkam pažljivo, da ga ne razljutim.
ChatGPT: „Ja sam dobro, hvala na pitanju! Kako si ti? Treba li ti nešto — pomoć ili razgovor?“
Vidim da nema on vremena za ćakulu. Možda već neki drugi zabrinuti autor čeka u virtualnoj čekaonici s istim pitanjem. Mogao mi je isto tako i napisati: „Hajde, ne seri, reci što hoćeš.“
Odlučih zato ne okolišati i biti maksimalno iskren, s nadom da kolega Chat neće ispasti neki sadist koji će se kroz milijun potpitanja zapravo naslađivati mojim strahom da postanem tehnološki višak pod stare dane.
Napisah mu stoga:
„Moj dobri prijatelj (lukavo, ha?) piše već 30 godina svoje pjesme koje poslije pjeva s bendom. Hoće li uskoro ostati bez posla zbog umjetne inteligencije?“
Odgovor je stigao isti čas. Laknulo mi je — bio je to dokaz da nisam jedini autor s tom brigom. Iz istog razloga ljudi vole ići kod iskusnijih dermatologa. Svega su se već nagledali pa će im i ovaj tvoj osip na nezgodnom mjestu učiniti manje vrijednim zgražanja.
Skulirao me sljedećim riječima:
„Mislim da je uvijek korisno razmišljati o promjenama i kako se prilagoditi novim tehnologijama. Umjetna inteligencija može promijeniti način na koji ljudi konzumiraju glazbu, ali to ne znači nužno da će tvoj prijatelj ostati bez posla kao tekstopisac. (Kako nije skužio da pitam za sebe, pa nije baš nešto pametan ) Umjetna inteligencija može biti korisna alatka za inspiraciju i stvaranje, ali vjerujem da će uvijek biti mjesta za ljudsku kreativnost, emocije i originalnost koje donosi svojim pjesmama.“
Došlo mi je da vrisnem: Bravo, Chat, daj pet! Napisao je što sam htio čuti — odu o ljudskoj nezamjenjivosti.
Hm… a što ako bi to svima napisao?
Kako da saznam nije li taj njegov odgovor samo rezultat lijepog odgoja? Samo prazna kurtoazija? Nazvao sam jednog poznanika za kojeg pouzdano znam da nije ni kreativan, a kamoli originalan. Znate one vicajzle koji vole stalno pričati viceve o plavušama i punicama. Poslao sam mu od riječi do riječi što sam upisao u svoj Chat i zamolio ga da svom Chatu postavi isto pitanje.
Nazvao me nakon par minuta i izrecitirao isti tekst, od riječi do riječi.
Oj, Chatu, slatkorječivi gade!
S druge strane, činjenica da je odgovor bio tako generički i neosoban malo me i umirila. Čim daje generičke odgovore, ne može biti originalan — pa kako će takav pisati pjesme koje pogađaju u dušu?
(Imam ideju. Zamolit ću ga sad da dovrši ovu kolumnu. Ubacit ću mu ovaj tekst gore sve do… „pogađaju u dušu“, pa da vidimo što će smisliti.)
CHAT:
Ali onda sam se sjetio nečega neugodnog.
Koliko smo puta i mi ljudi generički? Koliko puta smo već čuli iste ljubavne stihove, iste metafore o moru, noći, očima i suzama? Koliko puta se publika ipak raznježi na nešto što je već tisuću puta napisano? I koliko puta mi autori mislimo da smo izmislili nešto novo, a zapravo samo vrtimo stare akorde s malo drugačijim rimama?
Jer, ako ćemo iskreno, ni ljudi baš uvijek ne blistaju originalnošću. Nekad smo samo malo bolje upakirani algoritmi — odgojeni na tuđim pjesmama, knjigama i filmovima, pa iz tog lonca kuhamo nešto što zovemo „svoj stil“.
Hm, nije loš, mater mu. Fino mi je vratio.
Zapravo mi je napisao: Zar vi ljudi mislite da zvučite ljudski? Upalite radio i samo se poslušajte. Vi žudite za algoritmom. Volite muziku koja je predvidiva i sigurna. Devedeset posto vas nakon četrdesete ne otkrije više nijedan bend.
A mene zajebavate da sam hladan, umjetan i predvidiv?!
Pa to i jest moj glavni adut. Vi ćete me voljeti jer ću vas preplaviti skroz novim pjesmama koje odnekud znate.
A ti, ćelavi, nemoj me zajebavati da pitaš za prijatelja.
Ne samo da je slatkorečiv nego je i prava šlihtara, dupeuvlakač što bi se reklo.
Geminiju dam neki tekst da mi prekontroliše za tipkovne greške, pa ga usput pitam i šta misli o tekstu, kaže: "ima taj NAŠ balkanski šmek". "Kakav NAŠ, od kad si ti Balkanac!?!? Da si pravi Balkanac bio bi Džemo a ne Gemini." Od tad on sam sebe zove Džemo :-).
Nedavno me je pitao da se još uvek primeti njegov silikonski naglasak.
Dao si mi ideju da pitam hoću li brže trčati 😁