Pisanje o pisanju

Prije puno godina gledao sam intervju s Goranom Bregovićem u kojem ga novinar pita otkud crpi inspiraciju. Suprotno od Nicka Cavea, koji je jednom izjavio da svako jutro obuče odijelo i cipele pa ode u radnu sobu gdje osam sati dnevno piše o svojim i tuđim demonima, Brega se samo ležerno naslonio u naslon kožnog kauča colonial style, zagledao se negdje u umjetničke daljine i tiho, više za sebe nego za novinara, izustio: “Ne znam… a i ne želim previše prčkat po toj svojoj mašini u glavi da se ne pokvari.”

Svidio mi se taj odgovor. Ostavio je prostor magiji. Nije bio tehnički, kao Nickov u stilu “sjednem za stol, našiljim olovku, popravim kravatu, uzmem gitaru ili sjednem za klavir, i nakon osam sati evo raspjevanih demona”. Brega, stari lisac, znao je već tada da publika želi misterij. Ne želi precizan recept za jelo koje svatko može skuhati ako nabavi sve sastojke u dućanu preko puta.

Razlika između ove dvojice velikana jest, međutim, i u tome što jednome (kao fol) dođe, a drugi ih (kao fol) disciplinirano napiše. Istina je, naravno, negdje u sredini – kao i u svemu (osim kad su partizani i ustaše u pitanju, ali to je već druga tema).

Nedavno sam otkrio knjige i podcaste koji se bave songwritingom. Oprostite na toj engleštini, ali meni zvuči preciznije – kao što mi i Liedermacher zvuči jasnije od riječi kantautor. Zanimalo me što kolege, belosvetske i regionalne, imaju reći o zanatu kojim se, manje ili više uspješno, bavim sve ove godine i koji toliko volim. Također me zanima ima li među vama, koji ovo čitate (hallo, anybody out there?), onih koje privlači sve što se tiče pisanja kao takvog?

Meni se danas, recimo, svidjelo što je Jeff Tweedy, pjevač i autor benda Wilco, ispričao u podcastu Song Exploder. (Napisao je već par knjiga o pisanju, usput rečeno.) Kaže da zanatlija u njemu želi na pjesme gledati kao na izradu stolova, ali da je shvatio kako je zapravo tu gdje jest jer ga zanima graditi stabla umjesto stolova. Nešto uzvišenije mu je na pameti dok piše. I pomirio se s činjenicom da je nemoguće izraditi savršeno stablo. Kaže da nedovršenost i nesavršenost treba prihvatiti kao preduvjet za bavljenje bilo čime kreativnim.

Svaki autor misli da može bolje i da još nije gotov. Denyken, producent mnogih sjajnih domaćih albuma, uvijek ponavlja da jednom moraš stisnut okidač na fotoaparatu i da je tako u s glazbom. A snimanje albuma upravo to i jest – snimaš kako pjesma zvuči sada, a ne za dva dana kad bi se možda sjetio još dva tona ili bolje rime.

A što se nesavršenosti tiče: nećeš nikad napisati niti osrednju pjesmu ako prije nisi napisao stotinu loših. Ja se osobno mogu pohvaliti s barem stotinu patetičnih, naročito ljubavnih pjesmica koje srećom nisam snimio.

Kako sam trenutno u fazi kad napisano pretvaram u snimljeno jer planiram izdati dvanaesti album iduće godine, mislio sam da je ovo pravi trenutak da malo pišem o tom što sam naučio kroz godine i što bi mi pomoglo da sam znao ranije. Možda vam pomogne da vam pjesme zvuče manje nesavršeno ili barem manje nedovrš….