Nedjelja je. Danas čitam. Neću ništa drugo raditi barem ova dva sata prije probe s bendom. Ugasio sam zvono na mobitelu. Uzimam Maxa Mišu i Ofenzivu tet. Odlična je. Već sam stigao do petstote stranice. Do kraja još ostalo samo još toliko. Glupo bi bilo sad odustati.
Jebem ti ali ti sjevernjaci baš vole duge priče. Prije par godina čitao sam onog Knausgårda. Kakav davež. Lik je opisao svaki svoj udisaj kroz desetljeća. Valjda na Polarnom krugu nemaju pametnija posla nego sjediti noću pod svijećom i pisati.
Gledam sliku autora na preklopu tvrdog uveza. Sedamdeset deveto godište, mlad čovjek u dolčeviti. Izgleda skroz normalno, a rastegao priču na tisuću stranica. Mora da je nesiguran i asocijalan. A možda i neki manijak. Vjerojatno je prepun para čim ima svo vrijeme svijeta za tipkanje ovakve romančine.Gdje sam ono stao?
A, evo ga: “Početkom rujna odvezao sam se biciklom od Long Islanda do Brooklyna, sa srcem u peti i prevelikom kartom New Yorka na prtljažniku….”
Tko se još sjeća automapa i problema kad ih treba rastvoriti na suvozačkom sjedalu a da ne prekriješ cijelu šoferšajbu. Tko danas još zna čitat auto karte. I ja bih se vjerojatno danas izgubio bez Google mapsa da se maknem dvije ulice daljeo od kuće. Zaglupili smo od silnih aplikacija. Svi smo kao kokoši, kljucamo mini-informacije bez reda i strukture. Mozak nam odumire. Brain rot, tako to zovu. Vani pada snijeg ko u osamdesetima. Mogao bih si skuhati čaj. Natočit ću ga u najveću šalicu od Kinderlade, zamotati se dekom i držati je s obje ruke kao ona gospođa u bijelom puloveru s zimskog izdanja IKEA kataloga. Ali kako ću onda listati knjigu ako su mi obje ruke na šalici? Zašto sad uopće razmišljam o čaju. Nikad nisam zdrav popio čaj. To pijem samo kad imam temperaturu. Nego, da se vratim knjizi. Gdje sam ono stao?
E, da, New York, prevelika karta, prtljažnik…Bio sam u New Yorku 2018. Nema šanse da bih danas otišao. Ubija me u pojam taj Trump. Kakav gad. Ne vjerujem da će Ameri tako skoro opet na izbore. Doduše, ne može se reći da je skrivao namjere. Rekao je odmah da priznaje samo one izbore na kojima pobjeđuje. Sad ima svoju paravojsku, ICE, američki Gestapo koji hapsi i ubija nevine građane. Srušila se stara najstarija demokracija u manje od godinu dana..… zzzz. zzzz….Netko mi je poslao poruku. Ugasio sam zvuk, ali ne znam gdje se gasi vibracija. Nevjerojatno kako ne čujem zvono, ali vibraciju osjetim i kroz zidove. Ko šišmiš. Sluh mi je oštećen pa možda moje gluho uho to tako kompenzira. Hm. Ne znam tko bi mi sad slao poruku. Popodne imam probu s bendom. Možda se netko razbolio pa mi sad javlja. Poslije ću provjerit. Otkud ta potreba da budemo uvijek u toku. Nisam to imao prije mobitela. Znam da se to zove FOMO, Fear of missing out. Zašto su sve te moderne dijagnoze na engleskom. Koji mi vrag da sad razmišljam o tome kraj ovakve fantastične knjige Ma idem pogledat šta mi je to stiglo i onda gasim mobitel. Kasnim 15 minuta piše Mark. Čemu ta informacija? Zato ne volim whatsapp grupe. To je ko neki kolektivni tok misli. U svako vlada teror vicajzli…onih vic picajzli. Znate one likove koji šeraju samo fore i fazone. Sve se te grupe na kraju pretvore u “Tisuću viceva za svaku priliku.”
Nego gdje sam ono stao… e da…
“Početkom rujna odvezao sam se biciklom od Long Islanda do Brooklyna, sa srcem u peti i prevelikom kartom New Yorka na prtljažniku….” Odlična je knjiga. Koliko još do kraja, još samo 500 stranica… ma stignem do ljeta to pročitat…
Hvala ti..
Ima nas!