Rođen sam kao dijete stranih radnika početkom sedamdesetih. Kao klinac nisam se osjećao kao stranac. Išao sam u iste vrtiće i škole, na nogomet i na bazen kao i moji njemački prijatelji iz razreda. Neki su nakon škole išli na vjeronauk preko puta crkve, neki na nogometni teren iza škole, a neki ravno doma.
U razredu nas je bilo odasvuda: najviše s Balkana, iz Turske i Italije, a imali smo i jednog Rusa i dva Grka. Njihovi roditelji radili su u istoj firmi kao i moja mama.
Moj razred u Njemačkoj i razrednica Frau Kessler. Ja sam naravno onaj koji se gura u prvi red.
Osjećao sam se kao Nijemac. Za taj moj osjećaj pripadanja nije bilo zaslužno samo to što mi je njemački zapravo bio maternjii jezik, već i društvena klima koja je vladala krajem sedamdesetih i osamdesetih. Među djecom nije bilo nikakvih podjela, za razliku od svijeta odraslih, gdje je, naravno, bilo domaćih ljudi koji su se brinuli za posao i bojali se onih koji dolaze iz dalekih zemalja, u strahu da će raditi za manje plaće.
Bilo je i tada naravno i onih koji su pisali grafite Ausländer raus. Naslušali su se moji roditelji ksenofobnih komentara. Ali to su uvijek bili pojedinci. Nije bilo stranke ili medija koji bi otvoreno širili mržnju i pozivali na nasilje. To je bilo zabranjeno i kažnjivo. Nije tada bilo društveno prihvatljivo, politički pametno, a niti financijski isplativo biti šupak.
Onda su se pojavili internet i društvene mreže.
Sada živimo u slobodnom svijetu u kojem svatko dovoljno beskrupulozan može lijepo živjeti isključivo od huškanja na druge ljude.
Svjedočimo kako neki besposleni dripci napadaju strane radnike po Hrvatskoj, a profiteri im daju ideološku podlogu te im iskazuju punu podršku na mrežama.
Prošle su tek dvije godine otkad je jedan momak iz Krapine ubijen u Dublinu od istih takvih irskih debila. Zanima me jesu li im hrvatske kolege debili čestitali.
Nekad je za širenje mržnje trebalo izaći iz kuće. Trebalo je uzeti sprej, palicu, napisati grafit, stati pred ljude i riskirati da te netko prepozna. Danas je dovoljno imati kameru, mikrofon a algoritam će tvoju poremećenost pretvoriti u doseg i novce. Mržnja je dobila studio, publiku, sponzore i monetizaciju. Ono što je nekad bilo sramota šaptati za šankom, danas se viče u eter kao “mišljenje”.
Uvjeren sam da ljudi u vrijeme mog odrastanja nisu bili puno tolerantniji, manje nasilni ili manje šupci nego tada još nije bilo društveno prihvatljivo biti šupak. Danas je to fora, klikabilno, dobro za reach, za vidljivost, za broj lajkova i followera pa onda na kraju i isplativo.
A sve što postane financijski isplativo ubrzo postaje i društveno prihvatljivo.
Bravo, Mile 👏👏
Čuj ovo jedan komentar pa u kojoj sam to ja rupi! Lipo je to sve počelo ali danas ih je oko 60miliona što bi se reklo da su stvari izmakle kontroli u najmanju ruku a Šupci su Mile među nama i nikad nas nisu napustili neki žive od turizma, neki se boje gladi pa glasaju uvijek za iste, neki su poduzetnici pa misle da su sve poduzeli, neki imaju milijarde, neki čekaju univerzalni temeljni dohodak i tak uglavnom velika su većina.