Neispravni vokalist

Neki dan sam pročitao jako uvredljiv komentar ispod svog posta. Iznenadilo me to. Obično se iskreno zacrvenim zbog nekritičnih komplimenata na račun mene kao takvog. Zato ih i volim čitati prije spavanja. Obuzme me tada neka milina, kao kada bi mi majka prije više od pola stoljeća znala stisnuti toplu pusu na rumeni obraz prije spavanja.

Ali eto, tu i tamo se nađe psihički labilna osoba koja baš mora oskvrnuti moj djevičanski, čisti Facebook zid. Napisao je neki XYZ… teško mi je to uopće ponoviti… napisao je… „Pjevaš za kurac!“

To je napisao. Zamislite!

Ja da pjevam za kurac?! Pogodilo me to. Lakše mi je kad tvrde da sam jugokomunjara, četnik, ustaša, partizančina, kriminalac koji kupuje jeftino zemljište, ima frendove krimose i ženu političarku nego kad mi vrijeđaju vokalne sposobnosti.

Recite mi vi, prijatelji moji, jesam li presubjektivan kad mislim da imam baš fantastičan glas? Da znate, imam ga još od trećeg razreda, kad sam u Njemačkoj u školskom zboru pjevao „Auf, du grüner Wandersmann“.

Kako sam uvijek bio najmanji u razredu, pjevao bih iz petnih žila. Moj glas se izdvajao od ostalih kao lavlja rika u jatu preplašenih prepelica. Učiteljica bi mi dala peticu nakon prve strofe i zamolila me da se vratim na mjesto kako bi mogla čuti i drugu djecu. Zadovoljan bih sjeo na svoje mjesto, jedva čekajući da se mami pohvalim još jednom peticom. Ocjena odličan u školskom dnevniku bio je rijetki prizor. Nešto poput parenja morskih konjića. Sve iznad trojke bio je povod da se okrene janje pred zgradom, što srećom nije bilo dozvoljeno u Njemačkoj početkom osamdesetih.

Da, priznajem, imao sam određenih poteškoća s disciplinom, učenjem i općenito s koncepcijom škole kao takve. Nerijetko me vječno trudna razrednica, Frau Kessler, s trbuhom do zuba lovila oko stola da mi objasni tu koncepciju.

Mjesto za mikrofonom bilo mi je suđeno. A tako je i bilo. Moj glas, penetrantan kao igla, probijao se bez problema kroz gustu pankersku distorziju na prvim probama Hladnog piva, ali bi, na moje iznenađenje, često izostalo opće oduševljenje mojom izvedbom.

– Mile, pjevaš van tonaliteta? – primijetio je Stipe, drugi gitarist dok smo imali dvojac na gitarama.

– Van čega?
– Tonaliteta.
– Pretih sam?
– Ne, nisi pretih, čak štoviše. Svima nam pucaju bubnjići, ali mi sviramo iz G, a ti pjevaš iz… ne znam iz čega.
– Pa iz grla…
– Čujemo svi da pjevaš iz grla, i to iz punog grla, ali…

Volim ljude koji iskreno govore što im je na duši. Uskoro je ipak postao naš bivši gitarist.

Da vas sad ne zamaram glazbenom teorijom, frekvencijama i sluhom, nego da se vratim svom mrzitelju koji mi je napisao, teško mi je to uopće ponoviti, da pjevam za kurac. Gospon XYZ vjerujte mi postoje i ljepši načini da se to kaže. Tako sam mu htio odgovoriti, što inače nikada ne radim, kad mi je prošlo kroz glavu da ja nikad nisam ni slušao neke pjevačke virtuoze. Od Dylana do Štulića, od Ragea do Idijota – svi su bili vrhunski tumači svojih pjesama. Bolji tumači nego pjevači. Ja dolazim iz te škole pomalo neispravnih vokalista. Možda mi zato cover pjevači mojih pjesama redovno zvuče neuvjerljivo. Pogađaju ispravne tonove, ali nikako da pogode one neispravne koji su isto dio pjesme. Ja sam već u mladosti odlučio svinuti rešetke notnog crtovlja i provući do slobode gdje nema terora i podjela između pravih i neispravnih tonova. A kad ćete vi skupiti hrabrosti?

A tebi XYZ….jbtmtrdtijbmkjjgaejrgaihh…