Prvi put sam čuo za komunizam u petom razredu od domara škole u Njemačkoj. Moji roditelji nisu nikad spominjali komunizam, ni bilo koji drugi -izam. Redovno se, s druge strane, spominjao kapo (predradnik), rad na akord (po učinku), fajerabend (kraj radnog vremena), lonabrehnung (obračun plaće) i arbajcamt (biro za zapošljavanje).
Valjda nije bilo vremena za komunizam. A najmanje vremena bilo je za turizam. Ljetne praznike smo provodili na gradilištu naše kuće na brdu iznad Gajnica uz eventualne izlete u toplice vikendom. Život je bio konkretan, mjerljiv u markama preračunatim u vreće cementa i cijene armature koja se tog mjeseca zaradila za onu našu bauštelu u Zagrebu.
Ali vratimo se na komunizam i onog domara iz prve rečenice. Zvali smo ga Herr Hausmeister, gospon domar, nitko ga nije zvao po imenu. Bio je uvjerljivo najstariji u školi. Pričalo se da je nakon rata završio u ruskom zarobljeništvu i da su mu se tamo komunisti jako zamjerili. Kako ne bismo prošli kao on, imao je običaj da nas Jugos, kako nas je zvao, redovno upozorava na podle komuniste koji nas vrebaju u domovini. Naročito pred ferije.
“Pazi se, Milane, tamo kod vas svi moraju izgledati isto i misliti isto. Ako ne misliš isto, možeš završiti u zatvoru.”
Kad bih starog pitao što su to komunisti i mislimo li mi isto ili drugačije, samo bi odmahnuo rukom i škrto uzvratio: “Mi smo radnici, ne političari.”
A onda je došao i taj dan da se prvi put susretnem oči u oči s komunistima kad su me početkom sedmog razreda starci poslali u Tuzlu kod ujaka i ujne da tamo završim osnovnu školu.
Ekipa osnovne škole Tomislav Ramljak na šahovskom turniru sjevernoistočne Bosne na kojem sam osvojio čak 4. mjesto. Naravno, ja sam ovaj koji se progurao u prvi red desno i kleči na jednom koljenu.
Iznad ulaznih vrata škole vidio se jasno komunizam. Petokraka. U predvorju crteži i rukopisi učenika na temu revolucije, Tita, par parola i još više petokraka. Bilo mi je odmah jasno da se nalazim u leglu komunizma. Obećao sam si, čim sam ušao, da ću misliti kao i svi drugi da ne završim u zarobljeništvu kao gospon Hausmeister. Našao sam učionicu sedmog be i tiho se ušuljao pokušavajući biti nevidljiv . Unutra me dočekalo trideset klinaca mog uzrasta, svi u istim tamnoplavim keceljama iliti kutama kakvu je i meni kupila ujna Milica, baš onako kako je rekao gospon Hausmeister.
Onda je ušao visoki, suhi, brkati muškarac bez kute, stao pred ploču iznad koje nas je gledao Tito, onaj koji mi je pokvario Prvu pričest jer je odlučio umrijeti baš na dan kad su nam trebali doći gosti i kad sam trebao unovčiti maltretiranje s vjeronaukom. Ali to je već druga priča. Drug učitelj pričekao je da se graja stiša i onda zagrmio:
“Dragi učenici, drago mi je da vas vidim sve na broju, znamo se već jako dobro, ja ću vam eto i ove godine biti razrednik. Prije nego mi kažete kako ste proveli ljeto, zamolit ću našeg novog učenika Milana, koji nam je stigao iz Njemačke, da nam kaže par riječi o sebi.
Milane, hajde nam dođi pred ploču da te vide tvoji novi školski drugovi.”
Ustajem iz treće klupe, stolica škripi po izgrebanom parketu. Prokleto sam glasan, a već me ionako svi gledaju. Siguran sam u to premda buljim u pod. Jutros sam obukao dvije različite čarape, pa hodam sitnim gejša koracima da mi tenisice ne bi provirile ispod kute. Malo mi je žao zbog toga jer imam vjerojatno najcool tenisice u razredu. Air Jordan 1. Nema šanse da netko od ovih malih komunista ima takve tene.
Ali što ako po tenisicama vide da ne mislim isto kao i oni? Ne znam, doduše oko čega ne bi mislio isto kad mi još nisu rekli što misle i, što je najvažnije, o čemu. Stojim pred razredom kao pred streljačkim vodom u logičkom raskoraku: može li se po tenisicama vidjeti da ne mislimo isto jer su one…
“Milan, ti si nam znači došao iz Njemačke?” prekida me drug u mojim promišljanjima dok nesigurno cupkam pred pločom.
“Ja!”
Svi u smijeh.
“Kaže se DA”, smijulji se pomalo i razrednik mom lapsusu. “Nemojte se smijati. Milan će naučiti brzo jezik, je l’ tako?”
“Ja. Ne, hoću reći da.”
“Pa daj nam reci nešto o sebi.”
“Ja sam Milan Kekin, došao sam ovdje da naučim bolje jezik.” Usput sam idućih godina naučio ponešto o tom komunizmu i brzo shvatio da neće još dugo.
Ljudi naprosto ne vole kad ima se govori što da misle i rade.
Na kraju je tako i bilo, pao je taj nakaradni sustav. Danas konačno živimo slobodno, u demokratskoj zemlji.
U kojoj više nije presudno biti član stranke na vlasti kad tražiš posao.
U kojoj ne moraš seliti van države i jer ti tata nije glavni baja u selu i nemaš veze u partiji.
U državi u kojoj vlada sposobnost, a ne podobnost.
U kojoj su mediji slobodni i neovisni.
U kojoj je različitost bogatstvo, a ne razlog za uzbunu.
U zemlji kojoj smiješ govorit i protiv vlasti bez da ti režimski huškači crtaju metu na čelo.
Zato mladi dragi ljudi koji ovo čitate, vam poručujem, čuvajte mi ovu našu demokraciju kao zjenicu oka svoga.
Toliko od mene i hvala na pažnji.
Vaš domar,
Mile
Ovo je posljednji tekst iz trilogije o gastrabajterima i stranim radnicima koja prati novi singl “Treći svijet” snimljenu suradnji s Ginom iz Kultur Shocka.
Zanimljiv tekst, onako duhovit, životan i taaaaaman dovoljno gorak. Posebno mi je fora dio kako se dječji strah od “malih komunista” polako pretvara u vrlo precizan komentar današnje demokracije. Završna ironija baš pnako precizno pogađa ravno u srž.
Hrvati imaju kuće što će njima demokracija!